FILM “Dom kulture” je diplomski rad mladog režisera Vuka Pijetlovića i biće prikazan večeras, 25. avgusta, na istoimenoj lokaciji Centra za kulturu u Derventi. Znatno ranije film je prikazan na reviji studentskih filmova u Banjaluci i tu je izazvao posebnu pažnju publike kao i burne emocije. Ono što je posebno fasciniralo jeste da je film inspirisan stvarnim događajima i ispovijestima derventskih logoraša o postojanju logora za Srbe 1992. godine u Derventi koji je bio pod snagama HVO upravo na tom mjestu gdje je danas sjedište umjetnosti.
Obrađujući bolnu tematiku ratnih sjećanja i buđenje traume koju nosi PTSP, došlo je do prožimanja tema u filmu koje su duboko u svojoj osnovi sveopšte i ljudske. O patnji i mučenjima je uvijek teško javno govoriti, a da se ne oskrnave nečije emocije i ljudsko dostojanstvo, ali je prijeko potrebno kako bi društvo u kome živimo postalo svjesnije problema.
Radnja filma je bazirana na susretu koji je okidač priče. Mladi glumac Goran priprema monodramu i na probi je obučen kao vojnik, a u tom trenutku kada ga ugleda stari domar Ostoja koji je bio zatočenik u logor, bude mu se najdublje traume. Film je konstruisan tako da susret izazove nagli skok u prošlost i buđenje traume kroz emotivne i fizičke ekspresije glumca, a Goran koji se slučajno u tom trenutku našao zajedno sa Ostojom mora da preživi s njim sve etape i pomogne mu da se vrati u stavarnost. Goranov kostim kao oličenje rata i dominacije izaziva kod Ostoje porive od ubistva do preživljavanja, tako da Ostoja više ne vidi Dom kulture u kojem stvarno radi kao domar, već logor u kojem je mučen prije 30 godina i gdje ne zna za sebe.
Na ideju da se pozabavi ovom teškom tematikom Pijetlović je došao čitajući i slušajući ispovijesti preživjelih. Upravo činjenica da su zarobljene često mučili upravo nekadašnji prijatelji ili kolege sa posla navela ga je na razmišljanje da to „gubljenje” ljudskosti ovjekovječi u filmu. U filmu igraju Miodrag Petrović, Bojan Kolopić i Miroslav Sinkić, a sniman je prošlog ljeta u Derventi. O tome kako je teklo istraživanje, snimanje i šta je bilo najizazovnije u procesu, ispičao je Vuk Pijetlović za „Novosti“.
Istraživao sam Derventu, njenu istoriju i kulturu, a u tom procesu sam se sjetio datuma obilježavanja događaja koji je usko vezan za zatvaranje logora i sudbinu preživjelih logoraša našeg grada. Ta me tema zainteresovala i nastavio sam da tragam, a nailazio sam i na ljude koji su, iako im je bilo mnogo teško i iako su to mnogo puta pričali, bili ipak voljni da sa mnom podijele neke lične ispovijesti iz tog mučnog perioda. Kod nas u Posavini je mnogo ljudi bilo mučeno u logorima i imamo mnogo takvih ispovijesti nažalaost. U svojoj prvoj verziji film sam planirao raditi kao dokumentarac, ali vremenom je sve to dobijalo neku drugu dimenziju i odlučio sam da ga konstruišem ovako.
Mentalno zdravlje je oduvijek imalo svoje mjesto u filmu od njegovih početaka, prvenstveno jer još uvijek nismo u potpunosti spoznali ljudski um a svaka varijacija na čovjekovom umu vodi u poseban smjer, samim tim uvijek će biti radova koji se bave mentalnim zdravljem. Koliko god to već puta rečeno bilo, treba iznova ponavljati da film a i umjetnost jesu tu da budi kritičku svijest, ali takođe moramo konstantno imati strahopoštovanje prema tematici koju radimo posebno ako se bavimo ljudskim sudbinama u koje staju i priče o PTSP-u i traumama sukoba.
